Ivica Jazvo / Livanjski amarcord / Kruh i hljeb iz Josipove pekare

TNT GROUP

Livanjski amarcord
Kruh i hljeb iz Josipove pekare

Moja se ulica nekada zvala Pionirska. Danas je to Sinjska ulica, ali za dječaka rođenoga 1959. godine, čija je kuća stajala tik uz staru pekaru, ona će zauvijek ostati prostor u kojem se vrijeme nije mjerilo satom, nego mirisom toploga tijesta i izgorenoga bukova drveta.

Priča o toj pekari starija je od moga djetinjstva i u svojim zidovima čuva tihu kroniku Donjega grada. Prije nego što je ušla u našu dječju uspomenu, pripadala je staroj livanjskoj obitelji Franjić, točnije Miji Franjiću zvanom Čiča.

Nakon Drugoga svjetskoga rata i Čičine smrti, ta je peć godinama samovala u polumraku, ugasla i izvan pogona, čekajući nekoga tko će joj ponovno udahnuti život. Dočekala je to tek 1954. godine, kada u nju ulazi čovjek koji će obilježiti sjećanje na jedan dio našega djetinjstva – pokojni Josip Ćubela.

Josip nije bio običan pekar, bio je školovani majstor svoga zanata. Mojim čitateljima je već od ranije poznata priča o velikom gospodarskom društvu “Hrvatski radiša”. Tim istim stazama, uz potporu “Radiše”, krenuo je i mladi Josip – otišao je daleko od rodnoga kraja, u Novi Sad, kako bi izučio zanat koji će kasnije prehranjivati generacije. Kada je pedeset i četvrte ponovno potpalio staru Čičinu peć u našem susjedstvu, naša je ulica dobila svoje novo srce.

Imala je ta naša ulica neku svoju posebnu geometriju i danas teško razumljivu biologiju. Godine 1966., pod dekretom progresa i industrijalizacije, zatvorila se Josipova pekara – meni je tada bilo tek sedam godina. Vlasti su ugasile stare obrtničke peći u ime nove, kolektivne industrije. Kažu da čovjek najranija sjećanja brzo gubi, ali miris se ne da prevariti. On ima vlastito pamćenje, duboko ukorijenjeno pod kožu. Taj miris Josipova kruha ostao je desetljećima kao najpouzdaniji kompas prošlosti.

U našem dvorištu i na prašnjavom sokaku jezik nikada nije dijelio, nego spajao. Mi djeca iz ulice trčali smo za istom loptom i dijelili isti komad namazanoga tijesta. Jedni su od majke tražili kruh, a drugi hljeb, ali na tom livanjskom zraku između te dvije riječi nije bilo nikakve razlike. Savršeno smo se razumjeli. Nikada nitko, u toj dječjoj čistoti, nije postavio pitanje zašto se nešto zove ovako ili onako. Sve je imalo isti okus i istu vrijednost.

Zanimljiva je bila ta naša generacija. Kada danas gledam stare fotografije dječaka koji su kretali u prvi razred osnovne škole, svi su izgledali kao likovi iz kakvog starog filma o gladnim godinama. Teško da je ijedan od nas prebacivao dvadeset i dva, tri kilograma – mršavi, tankih nogu, vječito u pokretu. A paradoks je bio u tome što nikada nismo bili gladni. Bili smo siti iako nismo baš puno imali. Naša sitost nije dolazila iz obilja, nego iz skromnosti i zajedništva.

Kruh se, naravno, pekao i kod kuće jer nas je u svakoj kući bilo mnogo. Dobro pamtim naše susjede, žene s puno djece, oko čijih se kuća uvijek širio onaj teški, domaći miris pečenoga tijesta iz kućne pećnice. Ali Josipova pekara bila je institucija višega reda, mjesto javne magije.

Najveća svetkovina u ulici nastupila bi u dane velikih blagdana. Bilo da je Božić ili Bajram, ulica bi utihnula, a pred pekarom bi se stvorio red. Ljudi su donosili tepsije s janjcima da se ispeku u pravoj krušnoj peći, na jedinstvenoj, tihoj vatri. Dok bi se meso polako rumenilo, iz peći bi potekao onaj teški, masni, čarobni miris pečenja.

A Josip, čovjek velika srca kakvi obično i jesu oni koji cijeli život hrane druge, imao je svoj ritual. Kada bi pečenje bilo gotovo, onaj bogati, mirisni umak i saft što bi ostali na dnu tepsije skupljao bi i dijelio nama, djeci iz susjedstva. Umočen komad onoga njegovoga puhavca u taj božanstveni saft, dok nam se prsti lijepe a obrazi rumene – taj zanos bio je čisto, nepovratno savršenstvo. I što je najvažnije, u tom sustavu vrijednosti taj se umak i dječja radost nisu naplaćivali. To je bio Josipov porez na ljudskost, njegov dar ulici.

Možda je upravo to ono što nam danas najviše nedostaje u ovom našem užurbanom i često preglasnom svijetu: da se ponekad, barem na tren, oslobodimo suvišnih pitanja i vratimo onu dječju jednostavnost šezdesetih godina.

U vrijeme kada je miris svježega tijesta iz Josipove pekare brisao svaku razliku prije nego što bi se i pojavila, a radost blagdana mjerila brojem ljepljivih dječjih prstiju na ulici.

Jer u našem Livnu, bez obzira na to kako se u kojoj kući zvalo, isti nas je kruh i isti nas je hljeb othranio.

Ivica Jazvo

Komentari OVDJE

Pavić čvarci

Objava Ivica Jazvo / Livanjski amarcord / Kruh i hljeb iz Josipove pekare pojavila se prvi puta na Relax Portal.

relax-portal.info

DRUGI UPRAVO ČITAJU

Možda vas zanima