ISPOD LIVANJSKIH KROVOVA

Iz novije povijesti Livna

Livno je poslije II. svjetskog rata bilo gradić s oko pet tisuća žitelja. Godine 1972. cijela livanjska općina je imala nešto više od 50.000 stanovnika.

Imala je oko sedam tisuća onih koji su imali netko bolja, a netko lošija radna mjesta i primali plaće.

U naše dane, u vrijeme osvajačkog ratnog ruskog pohoda na Ukrajinu govori se da u tom gradu živi oko petnaest tisuća gorštaka.

Nadmorska visina većine sela i grada je iznad 700, a neka su i iznad 800 metara. Znano je da su livanjska sela dugo vremena imala znatno više domaćinstava nego li grad Livno.

U posljednjih dvadeset godina sela se stravično prazne. Iseljavaju se. Mnoga su gotovo i ispražnjena. Odlaze ljudi jer je nastupio veliki zastoj u zapošljavanju, odlaze zbog česti nepravdi u sudkim postupcima, zbog nepotizma i stranačkog zapošljavanja, odlaze zbog etničkih kriminalnih politika u Bosni i Hercegovini, odnosno zbog neizvjesne budućnosti države pod protektoratom UN.

Unatoč velikom iseljavanju u naše dane broj žitelja livanjskih sela je približan onom broju koji živi u gradu. Popisi kazuju da je broj Livnjana u svijetu nekoliko puta veći od ukupnog broja stanovnika livanjske općine. Rasuti su po svim prikladnijim prostorima planete Zemlje.

Prigradska sela Begovača, Brina, Drinova Međa, Žabljak, Stupe, Rapovine, Zastinje i Suhača su od grada udaljena od jedan do dva kilometra. Malo udaljenija sela su Potočani, Zagoričani, Dobro, Vidoši, Karijani, Držanlije, Guber i Kablići.

Veća livanjskih sela su od grada udaljena od sedam do trideset i nekoliko kilometara. Ima ih udaljenih i više od dvadeset kilometara.

Sela Prolog i Podhum su trideset godina poslije II. svjetskog rata imala po više od dvije tisuće žitelja. U ta dva sela osmogodišnja škola je radila u dvije smjene. U vrijeme dok je BiH etntiteski podijeljena, dok je protektoratom UN-a, dok jedan narod krad…*

Velika osmogodišnja prološka škola, ona koja je radila u dvije smjene je zatvorena, jer više nema učenika. Mali broj ima ih u novijoj osmogodišnjoj školi u Orguzu.

Dugo vremena, sve do sedamdesetih godina livanjski putovi i ceste su bili makadamski  i prašnjavi. Te ceste i ti putovi su nijemi svjedoci odlaska Livnjana u okrilje drugih podneblja.

Stoljećima su Livnjani bježali ispod svog podneblja: bježali ispod višestoljetnog ropstva pod otomanskim sultanima, bježali  i u vrijeme bečke carevine, i vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a i u vrijeme  komunističke Jugoslavije. Odlaze i u naše vrijeme, u vrijeme ‘isprobavanja demokracije’ ustom mirovnog dogovora.

Mnogo je Livnjana i Duvnjana, kao i Hercegovaca, Dalmatinaca, Ličana, Slavonaca, a i onih iz drugih mjesta Bosne znaju reći da im je Njemačka nova prava domovina.

To odlaženje u svijet se dugo vremena  zvalo putovanje „trbuhom za kruhom“. Zvalo se i „odlazak na privremeni rad“.

Može se reći da u naše dane mnogi i ne odlaze zbog siromaštva, jer neki ostavljaju radna mjesta i odlaze s namjerom da žive u uređenim društvima, da se obogate.

Broj Livnjana i Duvnjana je nešto povećan dolaskom izbjeglica iz srednje Bosne, a umanjen odlaskom Srba u Republiku Srpsku i u Srbiju.

Neke koji odlazi goni strah od novih ratova, neke ljubav prema nacionalnim centrima, a najviše je onih koje privlače ekonomski razvijenije zemlje i slava i raskoš bogatih zemalja.

Stekle su se i tradicionalne navike odlaženja. Prenose se s koljena na koljeno. Oni koji su ostajali, oni koji ostaju odupirali su se i odupiru izazovu iseljavanja. Naoružavali su se i naoružani  su  trpljenjem i borbom za život. Znatan je broj onih koji nisu odselili, a koji su se dobro prilagođavali i tuđinskim vlastima i snalazili se u svim povijesnim prigodama, pa i u današnjim.

Slika jedne borbe s životnim nevoljama

U svim bivšim vremenima vodila se najčešće borba za opstanak. Tako je bilo i u omanjem prigradskom selu, u seocetu Brina.

Brina je ‘cigaret hoda‘ udaljeno od  Livna. Godine 1926. građena je i sagrađena je crvenim crijepom pokrivena  obiteljska kuća Tadije Penjaka.

Imao je Tadija i svoju staru šimlom pokrivenu kuću, ali je za njegova četiri sina i tri kćeri bila pretijesna. Govorilo se da je ta naslijeđena kuća starija od trista godina. Pod krovom te kuće su 1812. godine živjeli braća Antun i Grga.

O Antunu se malo upamtilo, a za Grgu se zna da je imao šest sinova i pet kćeri. Godine 1832. Brinu je harala kuga, pa je jedna obitelj Penjaka ostala bez djece.

Nisu bili jedini, jer je poharano mnogo livanjskih sela. Kuga se u kratkom vremenu u još dva navrata navraćala u livanjski kraj. Ugibala je i stoka, pa je zabilježeno da je posebno stradalo …*

Ime Grga se njeguje u obitelji Penjaka, a jedan Grga naveden je godine 1741. u popisu biskupa Dragičevića kao starosjedilac u selu Komorani. Zabilježeno je da je godine 1814. u Vržeralima mlada  umrla Janja Penjak.

Godine 1853. na groblju u Rapovinama pokopan je potomak Grge Penjaka. Unuk ili praunuk?  Prezime Penjak tada se pisalo dalmatinskim pravopisom kao Pegnak.

Spomenik na groblju u Rapovinama je izradio poznati livanjski kamenoklesar Mato Baja. Na spomen križu visokom dva metra piše da su ocu spomenik podiglo sinovi Pere i Tomo.

Taj Grga je imao šest sinova i pet kćeri. Njegov unuk Tadija je rođen 1872. godine i za života je bio pod vlašću triju otomanskih sultana, bečkog cara, trojice srpskih kraljeva, jednog poglavnika i jednog maršala.

Na Brini su se gradili novi domovi i novi krovovi. Nek…*

Sagradio je i novu kuću na Brini, ali ju prestao voljeti. U njoj mu umrlo dvoje malodobne djece. Posebno je tugovao za osmogodišnjim dječakom Perom. U toj kući supruga mu se potišteno osjećala. Napustili su ju. Odselili su u Dubrovnik.

Pošto je dobro radio i zarađivao novac,  kupio je i auto i  postao prvi dubrovački vlasnik taxi vozila. Kupio je i kuću unutar zidina Dubrovnika.

Iz Livna je odveo mladog pekara Marijana i u Cavtatu ga uposlio. Uposlio ga  u pekari ostarjelog pekara Mijatovića. Marijan se u Konavlima i oženio. U selu Brgat našao svoju životnu družicu Mariju  i odveo ju u Cavtat.

Nakon nekoliko godina postao je i vlasnik pekare i imao trgovinu sitne robe. Zaradio je dovoljno novca da kupi veliki stan u Dubrovniku. Bio je ponosan na svoj uspjeh i na svoja tri sina i kćerku jedinicu.

Školovao ih, pa su i dva sina i kći stekli fakultetske diplome, a jedan sin se…*

Unuk Davor kao telegrafist na brodu je oplovio  sva svjetska mora. Njegov praunuk Antun je završio pomorski studij i upravlja brodom koji plovi po svjetskim oceanima.

Unuk Tonči je bio ugledni televizijski novinar, a i njegov sin Joško je ugledni novinar na dalmatinskim radio postajama. Marijanov praunuk Toni se u Dubrovačkom simfonijskom orkestru proslavio svirajući na instrument rog.

Jakovljev dom

Nastojao je Tadija pobrine se i za trećeg svog sina, za plavokosog Jakova. Odlučio je sagraditi mu novu  kuću i bio  ponosan na tu svoju odluku.

U poslove oko gradnje uključili se i prijatelji i ukućani, a posebno vrijednim se isticao i četvrti najmlađi trinaestogodišnji sin Toma.

Ukućani su bili ponosni na vitkog plavokosog Jakova, jer je osvojio ljubav lijepe susjede Mare Barišić. Dok se pravila kuća Jakovu je svo vrijeme veseli osmijeh ukrašavao lice. Želio je da kuća ima četiri sobe i želja mu bila ispunjena.

Pred Božić 1926. godine pod Tadijinim novosagrađenim  krovom su se dogodile mnoge lijepe stvari: dovršena gradnja kuće, stolar napravio i ugradio petora vrata, ostakljeno pet kućnih prozora, isprošena susjeda Mara, a sretni Jakov dobio na dar novu kuću i pola očevog  imanja.

Staru kuću i pola imanja namijenio je Tadija četvrtom sinu Tomi. U svojoj namjeri nije potpuno uspio, jer je Tomo, nakon što je odrastao, nakon što se oženio i stekao sina i kćer poginuo. Poginuo je u trideset drugoj godini života. Poginuo šest dana prije završetka II. svjetskog rata. Tadija je ono što je namijenio četvrtom sunu oporukom ostavio svom  unuku, Tominom sinu Ukromiru.

Taj II. svjetski rat je Tadiju bolno pogodio…*

Doživio je da mu iz kuće odnose žito i sijeno. Doživio je da mu jedan unuk s Križnog puta pobjegne, da stigne u Argentinu. Trpio je sve to, jer je znao da je u samo u nekoliko poslijeratnih mjeseci bilo je mnogo više ubijenih i poginulih negoli tijekom cijelog rata.

Neposredno poslije rata komunistička partizanska vojska je hapsila i ubila mnoge vojnike HOS-a koji su se predali, i brojne civile. Ubijali su i one koji se se krili i one koji su im pomagali u skrivanju.

Ubijali su osobito one u koje su sumnjali da bi mogli biti smetnja proleterskoj revoluciji. Pred kućnim pragom ubili su i Tadijine rođake Grgu i njegovog malodobnog sina Slavka.

Tom prigodom su ubili i Grginog gosta iz Kablića, ubili oca Tadije Maganića. Ubijalo se i radi prisvajanja tuđih imanja, tvornica, trgovina, kuća, vila i stanova.

Mnoge masovne otkopane i neotkopane grobnice svjedoče o komunističkoj doktrini i o komunističkim zločinima.

Posebno su se partizani bili okomili na katolički živalj, jer su katoličanstvo procijenili kao prepreku svojoj komunističkoj revoluciji. Ubili su više od pola milijuna za njih nepodobnih građana, ubili desetine svećenika, a stotine otpravili na robijanje i prisilan rad.

Ispod Jakovljevog krova

Jakovljevu novu kuću je pratio Božji blagoslov i rađala se djeca. Prvo dijete je rođeno 1927., a posljednje 1945. godine.

U toj kući je odraslo desetero od dvanaestero Marine i Jakovljeve djece; odraslo pet kćeri i pet sinova. Dva sina su u kolijevci  umrla.

Jakov je bio svestrano sposoban, a imao je i osnovnu i tri razreda građ
Izvor: ( relax-portal.info / Hum.ba )