Međugorje je, zapravo, malo seoce s nekoliko kuća na sjeveroistoku neumske općine, gotovo potpuno nepoznato izvan lokalne zajednice. U tom se selu nastanjuju tri mladića Previšići – Ivan i blizanci Ante i Boko. Razgovarali smo s dvojicom, dok je treći – Boko, bio na poslu.
Ivan se umirovio i vratio se u rodno mjesto
Na asfaltiranom puteljku prema Glumini, susreli smo Ivana, koji se umirovio i vratio u svoje selo. U večernjim satima odlučio je prošetati do Hutova, porazgovarati s prijateljima i, možda, malo se opustiti. Na pitanje koliko je udaljeno do Hutova, Ivan je odgovorio:
„Šest kilometara. U Hutovo sam išao u osnovnu školu od 1967. do 1975. godine. Moja generacija imala je 80 učenika, od petog do osmog razreda, pa smo bili podijeljeni u tri odjeljenja a, b i c. Nije nam teško padalo hodati po šest kilometara u jednom smjeru, smijali smo se, igrali, pjevali i nije nam bilo bitno koliko je puta trebalo proći istim putem. Ćiro je i dalje vozio, bilo je puno ljudi i djece. Danas je tišina, kao da nikad nije bilo puno ljudi ovdje, sve je prepušteno prirodi. Nisam ni pomislio da će doći do ovoga, ali to je život“, rekao je Ivan, dodajući svoje viđenje života u Međugorju.
„To je raj, čista ljepota, samo čuješ ptice, mir i tišinu koju ne možeš cijeniti novcem. Ujutro, samo tišina i cvrkut ptica. Izađem, poslušam, a zatim se susretnem s moja dva rođaka – Antom, Bokom i ja. Pozdravimo se, pitamo je li kava gotova i malo se našalimo, popričamo, pa svako ide svojim putem.“
-Prije se u Hercegovini govorilo – idemo na rakiju, a sada na kavu?
-Da, tako je bilo! Ha, ha, ha… danas toga više nema, moderno doba je promijenilo te običaje. Bolje bi bilo da se još uvijek družimo uz rakiju, onda bi bilo i kave, pa čak i pjesme ako je potrebno. To su bila drugačija vremena.
-Gdje su nestali ljudi?
-Ljudi su se razišli svuda, Previšići se danas nalaze diljem svijeta, tražeći bolji život. Prije par godina imali smo okupljanje gdje je došlo preko tristo ljudi. Previšića ima posvuda, naši preci su došli s Previši. Previš je visoko, oko petstotinjak metara, ovdje je niže, oko četiristo“, rekao je Ivan, opisujući kako se nekad živjelo na tom području.
„Ovdje se živilo uz stočarstvo, branilo se kadulja i pelin za prodaju i za život, bilo je teško. I ja sam branio kadulju, morao sam, trebalo je preživjeti, trebalo je ići u školu, ali nije bilo lako. U sezoni smo mogli ubrati 400 – 500 kilograma kadulje. Prodavali smo šišarke, janjce, ovce, koze – sve što bismo imali, prodali bismo. Bio je to težak i borben život naroda ovdje. Do 1978. godine nismo imali ni vode ni struje. Nemamo izvora, samo lokve i čatrnje. Radili smo sve što je moglo donijeti zaradu, kamenjar je bio svuda oko nas. Imali smo Popovo polje, ali je često bivalo poplavljeno. Narod se borio, nekoliko nas je ostalo…“
Mislili smo da je Međugorje veće selo, ali naišli smo samo na nekoliko kuća koje čine ovo seoce. Kada smo vidjeli domaćina, razgovarali smo s Antom, također Previšićem. Ante radi u Hidroelektrani Čapljina, par kilometara dalje, ali odlučili smo posjetiti njegovu kuću i razgovarati s njim. Tu su stara stabla, voćke, pčele, koke i mala polja koja obrađuje.
„Brat i ja radimo u smjenama, uzgajamo zemlju i imamo vinograd s oko 500 loza“, rekao je Ante, koji je ponudio da kušamo vino iz ovog područja među neumskim gorama. Prema našem skromnom mišljenju, žilavka je izuzetnog kvaliteta. Zanimljivo je da, iako se ponekad pojave vukovi u ovim krajevima, nema lisica, jer Antine koke slobodno trče dvorištem koje je omeđeno suhozidom.
„Zasad nije bilo šteta“, zaključuje Ante dok pokazuje obrađeno polje s krumpirima, lukom i slanutkom. Sve izgleda bujno, što je i očekivano od tri vrijedna mladića.“
Tekst i fotografije: D. Musa (Večernji list)
Objava FOTO: Neum ima svoje Međugorje, a u njemu tek tri stanovnika pojavila se prvi puta na Neum.online.
Izvor: ( neum.online / Hum.ba )