Ako imate par minuta uz kavu i zavirite iza kulisa života jednoga od najvećih umjetnika. Priča je bila na “Andrićevim danima” i s odobrenjem je prihvaćena u “Memorijalnom centru Josip Konta” u Zagrebu.
# Majstor bronce i bijeloga papira
**Jozo Ivekov, fra Mihovil i Mujo Hrnjica**
Jutro u Livnu ima onaj specifičan zrak koji se ravno s Dinare spušta u grad i reže obraze svakome tko mu se nađe na putu. Ali u kafiću to nikoga previše ne zanima. Ondje se ne reže zrak, nego lokalna podjebancija, ona stara livanjska disciplina u kojoj nitko nije pošteđen, a prijateljstvo se mjeri količinom uvreda koje možeš izgovoriti, a da se onaj preko puta samo nasmije.
Sjedim i čekam Jozu Ivekova, Josipa Kontu. Čovjeka čije skulpture jahača u bronci nose neku tešku, gotovo svjetsku napetost, a on sam, kada sjedne za stol, ima onaj samo naš, blaženi livanjski mir. U njegovim djelima vidiš snagu, pokret i monumentalnost, a u razgovoru jednostavnost čovjeka koji nikada nije zaboravio odakle je krenuo.
Gledam kroz prozor. Parkirao je. Nova linija automobila sjaji se na livanjskom suncu. Ulazi, pozdravlja, sjeda. Naručujemo kavu, a meni vrag ne da mira. To je onaj naš klasični ritual klocanja, gdje se naklonost pokazuje na najgrublji mogući način.
– E, moj Jozo… – započnem odmjeravajući ga preko ruba šalice. – Dotjerao si novo auto, a? Vidim ja. Bio si valjda nekad komunjara gore po Zagrebu, vodio onu ljevaonicu na Akademiji, družio se s Augustinčićem… A sad se fino prebacio ovim našim HDZ-ovcima u Livnu. Uzimaš pare lopatom, je li? Pa naravno, kad se oni u umjetnost razumiju k’o Marica u jednu stvar.
Jozo se ne ljuti. Zna s kim sjedi. Samo se šeretski nasmije, onako polako, u bradu, pa otpije gutljaj kave. Taj njegov osmijeh govori sve, a ne kaže ništa. Pusti me da se ispričam, da izbacim što imam. Ali ja ne stajem. To je livanjska dužnost – ići do kraja.
– I, na kraju krajeva, bogati, otkud tebi pravo da radiš bistu našega fra Mihovila Sučića? Prvog livanjskog doktora i kirurga. Uzeo si tolike pare za spomenik, a pošteno reci – nemaš pojma ni kako je čovjek izgledao! Živio je i umro u devetnaestom stoljeću. Nema poštene fotografije, nema pravog portreta.
Jozo polako spusti šalicu. Onaj njegov šeretski osmijeh preraste u izraz čovjeka koji zna da upravo ulazi u priču iz koje će izići kao pobjednik. Pogleda me onako kako kipar promatra neotesani komad kamena prije nego što uzme dlijeto u ruke.
– E, moj krelac… – procijedi polako.
U glasu mu se miješaju zagrebačke godine provedene među umjetnicima i tvrdi livanjski kamen iz kojega je ponio tvrdoglavost.
– Vi ste stvarno papci. Pojma nemate.
Nasloni se bliže stolu, pogleda lijevo i desno, kao da će odati državnu tajnu, pa nastavi gotovo svečano.
– Znaš li ti uopće tko je bio Mujo Hrnjica?
– Kakav sad Mujo Hrnjica iz Cazinske krajine? Što ti je? – trepnem potpuno zbunjen.
– E, taj! – odgovori pobjedonosno.
Oči mu zasjaje onim dječačkim sjajem koji imaju ljudi kada spremaju dobru podvalu.
– Mujo Hrnjica, junak iz Cazinske krajine, bio ti je nacrtan na onom starom Agrokomercovu biberu. Znaš onu vrećicu papra? E, uzmeš njega, malo dotjeraš brkove, malo popraviš nos, baciš sve to u broncu i eto ti fra Mihovila Sučića. Svi su ti ljudi u devetnaestom stoljeću ionako izgledali isto.
Zastane na trenutak. Gleda moju razjapljenu vilicu, pa prasne u onaj svoj prepoznatljivi, gromoglasni smijeh.
Smije se kipar. Tresa se stol. Ljudi za susjednim stolovima okreću glave, ne znajući čemu se smijemo, ali osjećaju da je riječ o nečemu iskreno duhovitom. A ja gledam u njega i mislim: eto ti akademskog umjetnika. Čovjek je upravo prevario povijest, politiku i struku jednom običnom vrećicom papra iz Velike Kladuše, i to usred Livna.
Naravno, znao sam da me vuče za nos. Poznavao sam ga dovoljno dugo da znam kako je upravo to njegov omiljeni sport. Što je priča nevjerojatnija, to je ozbiljnije ispriča. Gledao bi te ravno u oči bez ijednog trzaja na licu, kao da predaje na Akademiji likovnih umjetnosti, a ne izmišlja najveću budalaštinu koju je mogao smisliti. I baš zato si mu gotovo uvijek povjerovao, barem na nekoliko sekundi.
To je bio Jozo Ivekov. Kipar kojemu je bronca bila poslušna poput gline, a ljudi još poslušniji kada bi ih uvukao u svoju priču. Godinama je radio u Zagrebu, vodio ljevaonicu Akademije, oblikovao spomenike i portrete ljudi koji su ostavili trag u povijesti. Njegove skulpture stoje na trgovima, u parkovima i ispred važnih ustanova, ozbiljne i dostojanstvene, kao da će nadživjeti stoljeća. A onda bi isti taj čovjek sjeo u livanjski kafić i cijelu tu ozbiljnost razbio jednom rečenicom koja bi nas sve nasmijala do suza.
Takvi ljudi rijetko nose svoju veličinu na reveru. Kod njih je ona skrivena u jednostavnosti. Mogao je satima govoriti o bronci, modeliranju i anatomiji ljudskog tijela, ali jednako tako i o tome kako je netko krivo ispekao janjetinu ili zašto je bolja kava u jednoj nego u drugoj livanjskoj birtiji. Nije pravio razliku između velikih i malih tema. Sve su bile vrijedne razgovora ako je društvo bilo dobro.
Možda upravo zato Livno rađa takve ljude. Grad u kojemu će te prijatelj najprije dobro ismijati, a tek onda iskreno zagrliti. Gdje će se najveći umjetnici, profesori i liječnici uvijek vratiti za isti stol za kojim sjede i zidari, vozači i umirovljenici. Tu titule ostaju pred vratima. Unutra ulazi samo čovjek.
Kad danas prođem pokraj biste fra Mihovila Sučića, uvijek se sjetim toga razgovora. Ne gledam više samo broncu. Vidim Jozin osmijeh, čujem njegov glas i onu rečenicu o Muji Hrnjici koja je, barem na nekoliko minuta, zvučala potpuno uvjerljivo. I svaki put se nasmijem.
Jer možda najveća umjetnost nije samo oblikovati broncu. Možda je još veća umjetnost oblikovati uspomene koje ljudi godinama prepričavaju, svaki put s istim osmijehom.
A Jozo Ivekov znao je raditi oboje. Bio je majstor bronce, ali i majstor one nevidljive građe od koje nastaju priče. Priče koje ne stoje na postamentima, nego među ljudima. One se ne lijevaju u kalupima niti mjere kilogramima metala. Pišu se na običnom, bijelom papiru i prenose s jedne kave na drugu, iz jednog naraštaja u drugi.
Zato vjerujem da će, dok god bude Livna i njegovih kafića, netko za nekim stolom ponovno ispričati priču o fra Mihovilu, Muji Hrnjici i jednom kiparu koji je znao da je osmijeh ponekad trajniji od bronce.
Ivica Jazvo
Objava Ivica Jazvo / “Znaš li ti uopće tko je bio Mujo Hrnjica”? pojavila se prvi puta na Relax Portal.