Volim ovu predivnu šumu iznad našeg grada. Tajanstveno zeleno utočište među čijim borovima smo provodili djetinjstvo. Bježali od nepoznatog i čekali zvuk praporaca nekog našeg, duvanjskog Jelenka. Ali dražesno lane nikada nismo susreli.

Gazeći velikim stopalima po davno nestalim dječjim tragovima, stazicom me danas odvelo do ruba oaze u segetskom kraju. Iza sebe sam ostavio miris iglica, smole i nedozrelih lješnjaka. Pred sobom sam ugledao padinu i veliku bijelu kuću s još većim dvorištem. Stanovnici su se sklonili unutra od srpanjskog sunca. Svi osim malenog stvorenja u crnom. Sjedila je sklupčana i sola na klupici. Činilo se kao da čeka. Lišće je bilo teže od njenog tijela, koje je držalo suhe ručice sa modrim križićima u koži. Ispod šubare su se mogle vidjeti samo jedva žive oči, dva kestenasta oceana. Njen pogled je bio uprt u daljinu, tamo gdje se nebo susretalo sa planinom. Hodao sam pazeći da ne remetim njen san. Nasmijao sam se i kimnuo neprimjetno. Nije odgovorila, samo je sporo trepnula. Nastavio sam dalje, a tada me sustigla njezina hrapava riječ. Ustuknuo sam pa zastao neodlučno. Dok sam se okrenuo, njena suha ruka se već pružila prema meni. Stajala je tamo sa širokim osmijehom i živim očima koje su mi slomile srce. Pozdravio sam je i nastavio putem prema hramu.

Ponekad čovjek mora izgovoriti riječi koje ne bi trebao, proklinjati trulež novca, pohlepu, utrku, spaljene osjećaje, ljudsku patnju. Na laž da nemamo vremena. Na okrutnost života. I pitati se: Djeco, gdje ste?

Večeras iz kućice na drugom kraju šume, kao pahulje maslačka, šaljem molitvu Nebu. Za nju i sve drage osobe u duvanjskom Domu starijih i nemoćnih. Za sve one čije zlatne ruke brinu o njima. Jer ne znam koga je danas zvala ili vidjela. Kome je mahala?

A ja? Napokon sam vidio kestenaste oči. Tužne, ali pomirene. Oči onog dražesnog, pitomog duvanjskog laneta koji nikada nisam sreo.

Marko Pašalić / Tomislavcity   

Objava Dom dobrote i uzdaha pojavila se prvi puta na Tomislav City.

Izvor: ( tomislavcity.com / Hum.ba )