Gledanje u budućnost trokutaste države s optimizmom gotovo je ludilo, koje ne viđamo često ni na širem europskom prostoru.

Nigdje nema toliko mržnje, ljubomore i netrpeljivosti.

Dok svi zajedno tone godinama sve dublje u blato, vjerujući odabranim vođama, istovremeno se prepucavamo putem društvenih mreža.

Nema teme pod ovim nebom koja u trećem komentaru ne postane nacionalistička. Dovoljno je spomenuti bosanski maslačak ili hrvatsku bokvicu i eto sukoba.

Internet ratnici postaju sve bezobzirniji, bez straha od bilo kakve odmazde, skačući s teme na temu s jednim ciljem – uvrijediti, ponižavati i ocrniti suprotnu stranu.

Najnovi “jedenje na zadnje noge” dolazi od Marka Perkovića Thompsona.

Njegova pjesma jasno dočarava onima koji su se suočili sa strahotama devedesetih. Razumiju je bolje od mnogih.

Mnogi nisu živi, mnogi su postali invalidi, a još više shvatilo je nepravdu i sve što je trajalo do danas. Pjesma “Ako ne znaš što je bilo” sasvim precizno opisuje više od trideset godina našeg života.

No, kada otvorite nekoliko portala, shvatite o čemu ljudi pišu. Sve zbog spominjanja Gospe i Mostara. Thompson i njegova pjesma čak su proglašeni agresivnim napadom na čistu i uređenu BiH.

Autori mnogobrojnih komentara ili su sa kratkim pamćenjem ili su nesposobni za oblikovanje nove bosanske povijesti.

Da budemo realni, Thompson ne bi trebao predstavljati ništa drugo osim glazbenika susjedne države. Ako budemo realni, sjetit ćemo se “Lipanjskih zora”, a ono što se dogodilo kasnije, spada u ratne aktivnosti suprotstavljenih strana.

Istina je da su počinjeni zločini, ali ih je bilo s obje strane, bilo to nekome po volji ili ne. Tolika mržnja prema svemu hrvatskom i također prema svemu bošnjačkom je zastrašujuća.

Ipak, osobno mislim da Bošnjaci malo više mrze. Spremni su na UZP tek rođenom djetetu, ne priznaju Hrvata u BiH, ne priznaju zastavu…

Prisvajanje Bosne postaje nepodnošljivo i iritirajuće za druge. Ni Hrvati ne ostaju dužni, pa ih optužuju za ljiljane i sve što smatraju da im je oteto.

Sve u svemu, virtualno klanje ne donosi nikakvu korist.

Odgajamo generacije koje će i dalje mjeriti kukuruz, vikati “Allah egber” i pjevati “Spremte se”…

Na izborima biraju svoje, pa makar bili i lopovi, ispraćajući sinove i kćeri u inozemstvo te preživljavajući u ovoj zajedničkoj stvarnosti zvanoj – Bosna.

Što će naši unuci pjevati na njemačkom – Thompsona, ilahije, kaside ili Čiča Dražu, nije važno. Važno je da ne puca.

M. Konta

Izvor: ( relax-portal.info / Hum.ba )