Da bismo stekli ideju o životu žene na selu nekada i danas, kao i o percepciji te uloge od strane žena iz poslovnog svijeta, bilo je neophodno podsjetiti se na prošlost i sagledati kako to sve danas izgleda.

Piše: Nedjelja.ba

Uloga žene je tema o kojoj se pišu znanstveni radovi, vode polemike, pjesnici pišu pjesme… Biblija i druge svete knjige posvećuju posebnu pozornost ženi i majci. Legende su se prenosile s koljena na koljeno.

Katolici Rame posebno štuju tri žene u svom životu: Majku od Milosti (Gospu Ramsku), Divu Grabovčevu i Ramsku majku.

Ramska majka je kroz povijest imala posebnu ulogu za Ramljake. Za njih je bila zrcalo vjere, žrtve i ponosa. Kroz mukotrpan rad i strpljenje, te kroz sve nevolje od progona, gubitka najmilijih u ratovima, odlaska na rad u inozemstvo pa do današnjih dana, te žene ostaju simbolistički uzor jojobvske strpljivosti, Marijine vjere i Divine hrabrosti u borbi za čast.

Da bismo stekli ideju o životu žene na selu nekada i danas, bilo je važno podsjetiti se na prošlost i sagledati kako to sve danas izgleda. Žene na selu su obavljale mnoge uloge poput “stopanjica”, žetalica, kopačica, odgajateljica i najvažnije – majke. Ova mješavina uloga je fenomen za sociološka i psihološka istraživanja.

Za ovu priču pronašli smo tri zanimljive sugovornice. Prvo putovanje je bilo do naselja Donja Vasta.

Od teškog života u mladosti do austrijske mirovine

Kata Karača iz Donje Vaste u župi Uzdol u Rami se mlada udala u svoje susjedstvo, iz zaseoka Marića došla je u Karače. Došla je kao nevjesta i postala je deseti član obitelji. Njezin muž Jozo nije imao oca pa je njegova majka preuzela ulogu glave obitelji, zajedno sa stricem koji je bio starješina po običaju.

„Svi smo živjeli zajedno. Polja su morala biti obrađena od proljeća do jeseni, od jutra do večeri. Radili smo na našem skromnom polju. Sunce bi sve ispeklo kad bi sijalo, a kiša bi sve odnijela prema Volujku, pa Ramom i Neretvom, sve do Metkovića. Hrane je bilo samo onoliko koliko smo sami proizveli i često je nedostajalo“, počela je Kata priču o životu nakon udaje.

Kao i mnogi drugi iz tog kraja, njen muž Jozo je otišao na rad u Austriju. Kata je ostala s obitelji. Krajem 1980-ih pojavili su se zdravstveni problemi. Dijagnoza je bila teška. Kata je poslala pismo mužu u Austriju koje je putovalo mjesec dana, što je bilo uobičajeno u to vrijeme, uz napomenu da telefona nije bilo. Kad je Jozo stigao za Božić i vidio njeno stanje, odveo ju je sa sobom u Austriju na liječenje. Nakon uspješnog završetka liječenja, Kata je našla posao i odvela svoje četvero djece u inozemstvo. Tamo su ostali do njenog umirovljenja. Unatoč teškom životu, rodni kraj ju je privukao natrag.

Ono što je naučila i voljela u mladosti, to i danas radi. „Bavim se svim i svačim, svim poslovima koje su žene nekad radile: pletenje, tkanje, šivanje, heklanje… Jednostavno nemam slobodnog vremena. Oduvijek su me zanimali ručni radovi. Volim čuvati stare stvari i našu narodnu nošnju. Imam dijelove nošnje koji su stariji od 100 godina. Obnovila sam one koje su trebale obnovu i izradila nove“, ponosno je izjavila Kata, čiji ručno rađeni proizvodi često završavaju na prodajama za humanitarne svrhe. Kao poruku svima, rekla je: „Molite, volite i poštujte starije. Radite jer se rad isplati. Nitko nije savršen, ali trudila sam se olakšati nam život.“ Dok je pričala, Kata je prebirala kroz svoju staru i novu nošnju. Ova vrijedna žena je pretvorila svoju staru kuću u pravi mali muzej gdje se može vidjeti što su žene nekad radile kada nisu bile na poljima.

Rad i molitva čuvaju zajedno

Ostavivši Katu da uživa u svom poslu, krenuli smo prema drugoj destinaciji u ramskom kraju. Vozeći se vijugavom cestom od Izlaza iznad Varvare prema Vlakama, pogled nam neprestano bježi ka Ramskom jezeru koje je promijenila hidroakumulacija. Nestao je jedan dio života, ali se pojavio drugi. No, to je tema za neki drugi put. Ovaj put nas vodi u Vlake do obitelji Stipić. Prilikom dolaska u ovo mjesto koje pripada filijali Orašac župe Rama Šćit, zaiskrilo je miris sira iz “mišine”. Ana Stipić ga je upravo pakirala, dok je ispod sača zavodio miris pogače.

Ana, djevojački Žilić, s Kozla, rođena je i odrasla u brojnoj obitelji. Djetinjstvo je provela s petoricom braće i jednom sestrom. Nakon udaje za Miju Stipića, kratko su boravili u Hrvatskoj prije povratka u Vlake iznad Ramskog jezera. Bog im je podario tri sina.

^{Ana Stipić: „Ono što mene i moju obitelj drži na okupu jest molitva bez koje ne počinjemo dan“}

„Cijeli život bavimo se stočarstvom i poljoprivredom. Najvažnije je imati ljubav prema onome što radiš, a tu ljubav smo prenijeli i na djecu. Stočarski poslovi zahtijevaju rano ustajanje, mnogo odricanja i bez obzira na vremenske uvjete, posao se mora obaviti. Ustajemo prije sedam sati i prvo što radimo je molitva. Zatim dolazi kava, dogovaramo se tko će što raditi, smišljamo što kuhati…”, rekla je Ana objašnjavajući svoju svakodnevicu. Tu su: mužnja krava, čišćenje štale, a sin Josip brine o stadu ovaca. „Imamo puno posla jer imamo dosta životinja, ponekad je potrebno nekoliko sati po štali dok se sve očisti i stoka nahraniti. Ljeti je lakše jer životinje idu na pašnjake, dok u zimskim mjesecima svaka krava, ovca i janje treba sijeno, ječam, sol i vodu. Kosimo svoje livade, a ponekad i tuđe jer većina ostaje zapuštena. Nažalost, mnoga domaćinstva nemaju stoku pa prijatelji i susjedi ustupaju svoje livade. Zahvaljujemo im na tome“, opisuje Ana svoj seoski život.

Njihovi bogati pašnjaci omogućuju proizvodnju kvalitetnog mlijeka i janjetine posebnog okusa. Zato Ana priprema vrhunski sir iz mišine, a janje se brzo rasproda. „Od jutarnjeg mlijeka pravim sir koji stavim u mišinu. Također radim kiselo mlijeko i darujem mnogo mliječnih proizvoda. Imam mnogo kućanskih poslova. Muž i djeca mi pomažu. Sretna sam što su se djeca odlučila za poljoprivredu jer znam da ih to ispunjava. Vrijedni su i znaju da bez truda nema novca“, rekla je Ana, svjesna modernog doba i tehnologije. Rijetkost je vidjeti djecu uz životinje; mobiteli su postali svakodnevica. Mladi provode sate na uređajima i društvenim mrežama. Veli: „Kada sam bila dijete, bila si sretan ako si imao ručak, krevet i prijatelje. Bili smo kreativni i smišljali igre da nam bude lijepo. I bilo je. Pješačili smo do škole, poštovali roditelje, učitelje i fratre, čak kad bismo bili kažnjeni. Nosili smo istu odjeću svaki dan, jeli istu hranu i pomagali čuvati krave i ovce. To nas je oblikovalo kao osobe koje se znaju nositi s izazovima i nisu zaštićeni ni depresivni. Djeca su danas prioritet, prezaštićena su, a to je zabrinjavajuće. Sve je postalo normalno, a djeca imaju brojne probleme uzrokovane društvenim mrežama.“

Posljednja poruka koju je Ana poslala je: „Ono što mene i moju obitelj drži na okupu je molitva koja uvijek započinje dan. Ponekad molim ja, ponekad muž. Možda bi više molitve u obiteljima spriječilo nasilje i razdvojenost.“

^{Zadranka Snježana Köpruner (druga slijeva) uspješna poslovna žena (GS-Rama)}

Uspješna poslovna žena o ženama na selu

Kako na seoski život gleda netko tko je poslovno uspješan čak i prema današnjim mjerilima? Na tragu toga, otkrili smo kako se ovih dana priprema za otvaranje tvornice metala GS-Rama, čiji je većinski vlasnik Snježana Köpruner, rođena Zadranka koja je svoju poslovnu karijeru započela u Zadru, nastavila u Njemačkoj, te u Travniku, a sada proširuje posao velikim pogonom u kojem će raditi oko 250 radnika… a uskoro i u turističkom kompleksu. Ova usp
Izvor: ( ramski-vjesnik.ba / Hum.ba )