U Franjevačkom samostanu i svetištu sv. Ante na Humcu, u Domu sv. Ante na Humcu u utorak 4. kolovoza s početkom u 20:00 sati bit će održana Večer sjećanja, zahvalnosti i predstavljanje knjige ‘Sin – Priča o Toniju’, u organizaciji Grada Ljubuškog.
Programu prethodi sveta misa zadušnica za pokojnog Tonija u 19 sati.
U programu će sudjelovati fra Iko Skoko, gradonačelnik Ljubuškog Vedran Markotić, prof. dr. Davorka Topić Stipić, prof. dr. sc. Darko Marčinko, prof. dr. sc. Božo Skoko, prof. Žarko Ivković te autor knjige i Tonijev otac, dr. sc. Zdenko Herceg.
To je službena najava događaja.
Međutim, svaka dobra knjiga nosi i priču koja nadilazi korice. Ova je jedna od njih.
Zašto bi predstavljanje ove knjige trebalo zanimati Ljubuški?
Zašto bi se večeras isplatilo otići na Humac?
Ne samo zbog knjige niti samo zbog tragične životne priče koja ju je iznjedrila. Prije svega zato što govori o ljudima koje poznajemo, o kraju iz kojega smo potekli i o tome kako se, bez obzira dokle nas život odvede, korijeni nikada ne zaboravljaju.
Sve to autor ne pripovijeda samo kao autobiografiju. On kroz priču o vlastitom životu zapravo razgovara sa svojim sinom. Toni je nit koja povezuje svaku uspomenu, svaki obiteljski događaj i svako vraćanje u Hercegovinu. Zato ova knjiga nije samo priča o ocu ili o zavičaju, nego ponajprije o ljubavi oca prema sinu.
Kakve veze Zdenko i Toni Herceg imaju s Ljubuškim?
Ako danas od ChatGPT-a zatražite nekoliko rečenica o Zdenku Hercegu, dobit ćete gotovo enciklopedijski odgovor. Hrvatsko-francuski znanstvenik, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za molekularnu biologiju i istraživanje raka, voditelj Odjela za epigenomiku pri Međunarodnoj agenciji za istraživanje raka (IARC/WHO) u Lyonu, autor više od tristo znanstvenih radova.
Sve je to točno, ali nije dovoljno. Naime, iza tih impresivnih titula ne vidi se dječak iz Šipovače.
Nije dovoljno da vidimo koliko je Zdenko Herceg vezan za Šipovaču, Ljubuški i Hercegovinu.
Zdenko je rođen i odrastao u Šipovači, odnosno u Ljubuškom, kako tko voli reći. Kao i mnogi dječaci njegove generacije sa sela, nije pohađao vrtić jer ga tada nije pohađao nitko sa sela. Odrastao je u obitelji, u vrijednostima rada, zajedništva i odgovornosti.
Prva četiri razreda osnovne škole završio je u područnoj školi u Šipovači, od petog do osmog razreda pohađao je Osnovnu školu u Vitini, a potom je završio Gimnaziju u Ljubuškom. Njegov put nije se razlikovao od puta većine njegovih vršnjaka – jedina je razlika bila u tome što su neki nakon osnovne škole odabrali strukovno obrazovanje.
Nakon mature upisao je Veterinarski fakultet u Sarajevu. Bio je to sasvim prirodan nastavak njegova životnog puta, baš kao i za mnoge njegove prijatelje i kolege, koji su studij nastavili u različitim gradovima i na različitim fakultetima.
Za vrijeme studiranja redovito se vraćao kući, kad god su mu to studentske obveze dopuštale. Ljetne raspuste nije provodio odmarajući se. U Šipovači je uzgajao povrće koje je potom vozio i prodavao u Ramu, Sarajevo, Zenicu i druge bosanskohercegovačke gradove. Nije to radio zato što je morao ispričati lijepu životnu priču, nego zato što je to bio način života jedne generacije.
Zato Zdenko Herceg nije samo svjetski priznati znanstvenik. On je jedan od nas.
Upravo zato je važno razumjeti da u ovoj knjizi autor ne gradi vlastiti životopis. Sve ono što govori o sebi govori zato da bi nam ispričao odakle dolaze on i dio Tonija, kakvi su ljudi oblikovali njihove živote i koje su vrijednosti ostale njihovo najveće nasljeđe.
Zdenkova životna priča ne počinje u laboratorijima Lyona niti u znanstvenim časopisima. Počinje na hercegovačkoj zemlji, u obitelji koja ga je odgojila, u školama koje su oblikovale njegov karakter i među ljudima koji su ga naučili da se uspjeh ne dobiva na dar, nego se stječe radom. Njegova životna priča sigurno je duboko dodirnula i Tonija i ostavila svijetao trag u njegovom mladom životu i preranoj smrti.
Što me je potaknulo da napišem ovaj osvrt?
Da napišem ovaj osvrt potaknuo me Zdenko, s kojim sam 12 godina išao u isti razred, prvo u osnovnu školu u Šipovači, zatim u Vitinu i nakon toga u Gimnaziju u Ljubuški. Nakon toga smo obojica studij nastavili u Sarajevu, on na Veterinarskom ja na Poljoprivrednom fakultetu, istina, ja s puno manje uspjeha.
Koliko su njegove veze s djetinjstvom, odrastanjem i rodnim krajem duboke, najbolje govori jedan naizgled mali, ali znakovit detalj. Neposredno pred gostovanje na Radiju Ljubuški, nakon što smo se pozdravili rekao mi je kako u mobitelu čuva fotografiju našega razreda iz drugog ili trećeg razreda osnovne škole te da na njoj prepoznaje sve školske kolege, iako je od tada prošlo više od pedeset godina. Takvo sjećanje može sačuvati samo čovjek koji svoj zavičaj nosi duboko u sebi. Primjerice, ja, iako držim da nema čovjeka dublje vezana za svoj kraj od mene, nisam prepoznao troje ili četvero tadašnjih školskih kolega. On ih zna sve.
Prigodom gostovanja u programu Radija Ljubuški uručio mi je primjerak knjige s toplom posvetom i zamolio me da mu, nakon što je pročitam, iskreno kažem svoje mišljenje.
Bilo je to jučer, prionuo sam čitanju, pročitao 77 od ukupno 197 stranica knjige i zapitao se mogu li dati svoje mišljenje o knjizi koju nisam do kraja pročitao. Ostatak knjige sam samo na brzinu prelistao s namjerom da ga pročitam idućih dana. Zaključio sam da ne mogu napisati cjelovit osvrt, ali mogu iznijeti svoje dojmove o onome što sam dosad pročitao, jer je već taj dio ostavio snažan dojam.
Kada je riječ o naslovu knjige „Sin – Priča o Toniju“, smatram da je iznimno dobro odabran. Ipak, bez pretjerivanja moglo bi mu se dodati i podnaslov „Novija povijest Hercegovine“, ali samo zato što je upravo kroz Tonijevu priču autor ispričao mnogo više od osobne tragedije. Toni nije tek osoba o kojoj knjiga govori. On je razlog zbog kojeg autor otvara obiteljsku povijest, vraća se svojim precima, opisuje odrastanje u Hercegovini, govori o vjeri, radu, iseljavanju, ratu, obitelji i identitetu. Sve te priče na kraju vode jednom cilju – da sačuvaju uspomenu na sina.
On pripovijeda i o sudbinama brojnih hercegovačkih obitelji, o njihovim iskušenjima, vrijednostima i životnim putovima.
Meni je posebno zanimljiva priča o dolasku autorove obitelji iz Pekuše, danas u Republici Hrvatskoj, u Šipovaču u Bosni i Hercegovini. Premda je riječ o svega tristotinjak metara zračne udaljenosti, ta kratka seoba zapravo simbolizira svu složenost povijesti ovoga kraja, u kojemu je nekoliko stotina koraka značilo prijelaz u drugu državu, drugi politički sustav i drukčije životne okolnosti. Kroz sudbinu vlastite obitelji autor pokazuje kako su granice na kartama često mijenjale živote ljudi, dok su zajednički jezik, običaji, vjera i pripadnost istom hercegovačkom prostoru ostajali trajna poveznica.
Kroz priču o svom pradjedu Anti Hercegu oživljava sudbinu mnogih Hercegovaca koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća odlazili u Ameriku u potrazi za boljim životom.
Prisjećajući se bake Ive, donosi priču o hercegovačkim ženama koje su, ostavši bez muževa, morale same nositi teret obitelji, odgajati djecu i sačuvati dom. Govori i o vjeri naših baka, njihovoj neraskidivoj povezanosti s Crkvom te snazi koju su iz nje crpile.
Govoreći o vjeri, autor s posebnom toplinom spominje i franjevačke samostane na Humcu i na Šćitu, mjesta koja su stoljećima bila mnogo više od samostanskih zidina. Oni su bili duhovna i kulturna središta Hercegovine, čuvari narodnog identiteta, jezika, obrazovanja i tradicije. Kroz njihovu ulogu jasno se vidi koliko je vjera bila duboko utkana u svakodnevni život hercegovačkog čovjeka te kako je upravo ona mnogim naraštajima davala snagu da podnesu siromaštvo, ratove, iseljavanja i druge životne nedaće, ostajući vjerni svojim korijenima.
Pišući o svojoj majci Dragici, autor svjedoči o tragičnoj sudbini mnogih hercegovačkih žena koje su u Drugom svjetskom ratu ostale bez roditelja, nasilno ubijenih od strane partizana.
Opisujući svoj obiteljski dom, podsjeća nas koliko su stare hercegovačke kuće bile više od običnih građevina – one su bile simbol obitelji, identiteta i pripadnosti. Upravo zato danas mnogi s ljubavlju obnavljaju stare kamene kuće, nastojeći sačuvati uspomene i povezanost s vlastitim korijenima.
Govoreći o rodnom kraju svoje supruge Slavice, autor nas vodi kroz priču o Divi Grabovčevoj, o egzodusu stanovnika Rame u 17. stoljeću te o bezrazložnom potapanju ramskih sela.
Predstavljajući Slavičina oca Iliju, zapravo odaje počast generaciji naših očeva – vrijednih, skromnih i požrtvovnih ljudi koji su svojim radom stvarali temelje obiteljskog života.
Prisjećajući se proizvodnje i prodaje povrća u Zenici, Zdenko vjerno oslikava jedno vrijeme i način života ljubuških seljaka i njihove svakodnevne borbe za preživljavanje.
Spominjući vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“, uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskim prvenstvima ili legendarnog boksača Matu Parlova, pokazuje koliko Hercegovci emotivno proživljavaju sve što se događa u Hrvatskoj. Ti događaji za njih nisu tek vijesti iz susjedstva, nego dio vlastitog identiteta, ponosa i zajedničke sudbine.
Na prvi pogled moglo bi se učiniti da su to zasebne priče. Međutim, upravo je u tome posebnost ove knjige. Svaka od njih na kraju vodi Toniju. One objašnjavaju kakvo je obiteljsko i duhovno nasljeđe autor želio ostaviti svome sinu te pokazuju da čovjek nije samo vlastiti život, nego i zbroj svih generacija koje su mu prethodile.
Kratko o stilskim karakteristikama knjige
Kada je u pitanju stil pisanja mislim da je Herceg napisao iznimno kvalitetno djelo. Njegov je izraz upečatljiv, jezgrovit i precizan, bez suvišnih opisa koji bi usporavali radnju. Svaki događaj opisuje dovoljno detaljno da ga čitatelj može jasno zamisliti, a pritom koristi stilske figure koje tekstu daju dodatnu snagu i ljepotu. Upravo zbog takvog stila emocije djeluju iskrenije. Autor ne pokušava patetizirati niti čitatelja osvojiti velikim riječima. Bol zbog gubitka sina prisutna je gotovo na svakoj stranici, ali ostaje dostojanstvena i tiha. Upravo zato snažnije djeluje.
Posebno mi se sviđa što su rečenice kratke, jasne i prirodne. Takav način pisanja čini knjigu lako čitljivom, ali nimalo površnom. Osobno više volim takav stil nego dugačke, složene i teže razumljive rečenice kakve se često povezuju s krležijanskim načinom pisanja. Smatram da jednostavnost ne umanjuje književnu vrijednost djela, nego upravo suprotno – omogućuje da emocije, likovi i događaji dođu do izražaja.
Imam dojam da stil kojim piše Zdenko Herceg na poseban način odražava Hercegovinu i ljude koji u njoj žive. Njegov jezik djeluje čvrsto, iskreno i neposredno, baš kao i život hercegovačkog čovjeka. U toj jednostavnosti osjeća se snaga, a u kratkim i jasnim rečenicama prepoznaje se karakter podneblja iz kojeg priča proizlazi. Zbog toga vjerujem da njegov stil nije samo književni izbor, nego i način da vjerno prikaže duh Hercegovine i njezinih ljudi.
Kratki zaključak
Na kraju ostaje dojam da je „Sin – Priča o Toniju“ mnogo više od knjige o jednom ocu i jednom sinu. Zato ova knjiga nije samo autobiografska priča o jednom čovjeku i njegovoj obitelji. Ona je svojevrsna kronika jednog vremena i jednog naroda. To je knjiga o obitelji, zavičaju, vjeri, radu, povijesti i identitetu jednoga naroda. Ali iznad svega to je knjiga ljubavi. Ljubavi oca koji kroz uspomene pokušava sačuvati prisutnost svoga sina. Upravo zato Toni nije samo glavni lik ove knjige. On je njezin razlog postojanja. Sve priče koje Zdenko Herceg pripovijeda – od djetinjstva u Šipovači, preko obiteljskih sudbina do uspjeha i životnih iskušenja – na kraju se slijevaju u jednu veliku priču o ocu koji vjeruje da ljubav prema djetetu ne prestaje njegovim odlaskom. Zato će mnogi u ovoj knjizi prepoznati ne samo Tonija, nego i vlastitu obitelj, svoje roditelje, svoju djecu i svoj zavičaj. Upravo u tome leži njezina najveća vrijednost – iz osobnog iskustva autor uspijeva ispričati priču koja postaje zajednička mnogima.
Na kraju mi je žao što sam ovaj osvrt „morao“ napisati prije nego što sam pročitao cijelu knjigu. U osvrtu se nisam dotaknuo nekoliko bitnih stvari, od Tonijeva rođenja u Škotskoj preko njegovog krštenja u Šipovači, kratkog životnog razdoblja u Beču, pokušaju povratka u Zagreb do života u Lyonu. Naravno, tu je i onaj dio koji nisam pročitao, a koji govori o “Životu u odori”.
Uglavnom sam nastojao razumjeti poveznice s Hercegovinom.
Kada večeras na Humcu sretnem Zdenka i kada me upita, jesi li čitao knjigu ne mogu mu samo onako kurtoazno reći, pročitao sam jedan dio i knjiga je dobra. Morao sam donekle i obrazložiti svoje mišljenje.
Drago Vukojević/Radio Ljubuški
Objava Zašto večeras otići na Humac na predstavljanje knjige dr. Zdenka Hercega ‘Sin – Priča o Toniju’ pojavila se prvi puta na RADIO LJUBUŠKI.