Zbornik Zvonimir Marić: Izniman građevinar, znanstvenik i čovjek iz Posušja

Predstavljanje zbornika posvećenog životu i djelu ZvonimiraMarića, istaknutog hrvatskog inženjera građevinarstva, znanstvenika, profesora, intelektualca, poliglota, domoljublja i kako su istaknuli predstavljači – velikog čovjeka, predstavljen je u srijedu 12. kolovoza u Posušju.

Zbornik je inicijativa Zavičajnog društva Posušje u Zagrebu i donosi uradak koji je okupio dvadesetak radova autora koji su na osobnoj, znanstvenoj i stručnoj razini donijeli pregled i sjećanja iz života ovog posuškog intelektualca, kazao je Vlado Begić, predsjednik Zavičajnog društva Posušje iz Zagreba.

Prvi se obratio dr. Vinko Grubišić koji se u svom govoru prisjetio Zvonimira Marića iz djetinjstva te kazao da je imao zanimljivu formativnu dob, te bogatu karijeru, pa samim tim i nije jednostavno ni lako govoriti o takvom čovjeku. „Zbornik govori o njemu kao osobi, ali i znanstveniku, o obitelji, o domu, te o njegovim znanstvenim i akademskim postignućima. U svome tome ističem i njegovu veliku hrabrost za vrijeme komunizma. Bio je u zatvoru te u jednom incidentu dobio i zabranu studiranja. No, on se ne predaje. Odlazi Miroslavu Krleži, te vjerojatno zbog njegovog zagovora za njega vraća se na studij i završava. Ističem i njegova političko-diplomatska djelovanja kao generalnog konzula u Pečuhu gdje je jako puno napravio za hrvatsku kulturu te se time pokazao kao odličan spoj tehničkih i društvenih znanosti“, kazao je prof. dr. Vinko Grubišić.

Dr. Ivan Muhovec se također biranim riječima prisjetio Zvonimira Marića. „Istaknuti građevinar s međunarodnim uspjehom. Mi smo se sreli 1966. godine za vrijeme njegovog nasilno prekinutog studija. Zvao sam ga Dundo. Bio je izniman inženjer što je pružilo čvrst temelj za kasniju iznimnu nadogradnju. Bio je jedan od rijetkih graževinara koji je na gradilištu zamiješao beton i vozio taćku. Od voditelja na gradilištu, do profesora – nikada nije preskočio ni stepenicu u svom napredovanju. Nikakve dvojbe nema da je bio jako inovativan u svojoj struci. Najbolji inženjer koji je na najbolji način povezivao teoriju, praksu, znanost i inovativnost“, kazao je dr. Muhovec.

Ferdo Širić, poduzetnik i aktivni podupiratelj Zavičajnog društva Posušje također je biranim riječima govorio o Zvonimiru Mariću. „Veseli me vidjeti što ste došli čuti o Zvonimiru. Naše poznanstvo seže kada sam ga upoznao kao logoraša. Uvijek je pozdravljao s Hvaljen Isus i Marija. Nekada kao izraz svoje vjere, a vrlo često iz prkosa jer se nije smjelo, a želio je kazati kome pripada. Nikako nije volio psovku. On sigurno pripada intelektualnoj eliti Posušja, ali i šire. To su oni ljudi koji da bi to postali moraju pored akademske naklonjenosti, ispuniti i kriterije domoljuba, obiteljskog i općenito čovjeka koji je jako puno napravio za svoju domovinu. Ova knjiga nije slučajnost. U srcu je bio intelektualni gorostas, iznimno svestran. Njega je zanimala knjiga, a nikako materijalne stvari“, kazao je Ferdo Širić.

Prof. dr. Radoslav Galić profesor iz Osijeka se prisjetio da je njihov zajednički život počeo u posuškoj školi. „Na kraju smo uvidjeli i da su nam djedovi bili braća. Život nas je često razdvajao, ali i spajao. Najviše nas je spajala ljubav prema domovini, zavičaju i Hercegovini. Ponovni susret se dogodio kada se tu u Posušju gradio spomenik fra Grgi Martiću. Kao diplomat spajao je Hrvate u Pečuhu i Osijeku. Na Građevinskom fakultetu u Osijeku je predavao gradnju mostova. Ostavio je značajan trag na osječkom građevinskom fakultetu. Mislim da mi je život bogatiji jer sam poznavao Zvonimira“, kazao je prof. Galić.

Dugo prijateljstvo i poznanstvo vezalo je Zvonimira Marića i Slavu Mandurića. „Sreća i blagostanje ovise o sreći koju posjeduju, te o sposobnostima kojima upravljaju. Mi smo nekako uvijek imali malo ljudi koji su znali upravljati resursima. Zvonimir sve što bi dotaknuo je pretvarao u zlato. U Posušju to nikada nitko nije dovoljno prepoznao. Razumijemo da je tako bilo u bivšoj državi, ali nakon demokratskih promjena nikada nitko nije zatražio njegov savjet. Govorio je deset jezika, ali nikada nije odgonetnuo riječi kao što su lopov i ulizica. To su riječi koje su njemu bile nepoznanica. Kao iznimno obrazovan, kupljenim i lažnim diplomama je bio zgrožen. Govorio je da ih najviše ima u Zagrebačkom holdingu, pa u Posušju. To je nešto što će našu djeci i buduće generacije skupo koštati. Nema dvojbe da je Zvonimir Marić bio najučeniji čovjek u Posušju ikada“, kazao je Slavo Mandurić u svom izlaganju.

O Zvonimiru su nekoliko riječi kazali i prof. dr. sc. Mladen Glibić s Građevinskog fakulteta u Mostaru koji je istaknio Zvonimirova postignuća u mostogradnji na području Hercegovine, te Anđelko Mijatović, nekadašnji savjetnik Franje Tuđmana koji se prisjetio nekoliko osobnih zgoda iz zajedničkog života i prijateljstva.

Program večeri vodio je Stipe Kraljević, a nekoliko pjesama je otpjevao sin pokojnog Zvonimira Marića, Jerko Marić.

Biografija Zvonimira Marića

Prof. dr. sc. Zvonimir Marić, priznati stručnjak na području građevinarstva posebno u mostogradnji, dobitnik dvije nagrade za životno djelo, najprije u Mađarskoj, a zatim i u Hrvatskoj, hrvatski diplomat, rođeni Posušanin preminuo je u osamdeset prvoj godini života u subotu 23. studenoga 2024. godine u Zagrebu gdje je živio. Zvonimir Marić rođen je 1. travnja 1944. godine u Posušju u Bosni i Hercegovini. Diplomirao je na Građevinskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1982. godine. U razdoblju od 1975. do 1976. godine stručno se je usavršavao na Građevinskome fakultetu Tehničkoga sveučilišta u Budimpešti, gdje je 1979. godine stekao akademski naslov doktora tehnike (műszaki doktor). Izabran je za docenta na Građevinskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1983., a za izvanrednoga profesora 1988., u kojem je zvanju radio do odlaska u Pečuh 1998. godine.Nakon 15 mjeseci rada na gradilištu u GP Hidrotehna iz Zagreba i odsluženja vojnoga roka, u razdoblju od 1970. do 1998. radio je u Odsjeku za mostove Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH), kojem je od 1986. do 1989. godine bio na čelu. Radio je u sklopu Tehničke pomoći u Alžiru, gdje je podučavao domaće inženjere i projektirao mostove od 1985. do 1986. godine. Po povratku iz Pečuha radio je još 13 mjeseci u Institutu građevinarstva Hrvatske, a u razdoblju od 2004. do 2014. godine, kada je umirovljen, na Građevinskome fakultetu u Osijeku u trajnome zvanju redovitoga profesora. Projektirao je dvadesetak manjih i desetak većih mostova, a revidirao je više od 300 projekata. Objavio je približno 80 znanstvenih i stručnih radova, knjigu Mostovi I, knjige Mostovi II i Prednapeti beton. Uredio je dvije stručne i tri publicističke monografije, među kojima i treću knjigu Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije RH. Utemeljitelj je Hrvatskoga ogranka Međunarodnoga društva za prednapeti beton (FIP) 1992. godine, čiji je bio tajnik do odlaska u Pečuh. Dobitnik je Palotáseve nagrade, najvišega godišnjeg priznanja Mađarskoga društva za beton (FIB) 2006. te Nagrade za životno djelo Adám Clark Mađarskoga društva mostograditelja 2016. godine. Dobitnik je i odličja Pro ComitatuBaranya, najvišega priznanja mađarske županije Baranje. Također je i dobitnik nagrade Kolos najznačajnije nagrade u građevinarstvu u Hrvatskoj u kategoriji za životno djelo 2021. godine. Nagradu dodjeljuje Hrvatska komora inženjera građevinarstva.

Bio je generalni konzul Republike Hrvatske u Pečuhu od 1998. do 2002. godine. Bio je i član je Hrvatskoga diplomatskog kluba od 2004., od ožujka 2009. do kraja 2010. bio je tajnik, a od siječnja 2011. godine urednik je Glasnika Hrvatskoga diplomatskog kluba. Također je bio Matice hrvatske i Hrvatskoga društva političkih zatvorenika od 1990., a bio je član Upravnoga odbora zagrebačke podružnice HKD Napredak od 2005. do 2009. godine. Nositelj je odlikovanja Reda Stjepana Radića.